Tajne vodnjanskih relikvija

Predstavljanje monografije Sanctuarium Adignani mons. Marijana Jelenića tijekom lipnja u Matici hrvatskoj i vodnjanskoj župnoj crkvi široj javnosti bio je povod da se još jednom zaviri u ono što je znano o fenomenu vodnjanskih relikvija i svetih tijela.

Kakva smisla ima štovanje relikvija? Može li relikvija učiniti nešto za mene, mogu li one poslužiti mome spasenju, zapitao se mons. Nedjeljko Pintarić na nedavnom predstavljanju monografije Sanctuarium Adignani mons. Marijana Jelenića u Vodnjanu i istaknuo da, teološki gledano, relikvije ne mogu učiniti ništa za nečije spasenje, ne uslišavaju molitve i nemaju nikakvu čudotvornu moć, čak nije ni nužno vjerovati u njihovu autentičnost, no od velike su važnosti za Crkvu.

Kao recenzent monografije mons. Pintarić navodi da to opsežno bibliofilsko čini jedinstveni katalog od 830 stranica s obrađenim relikvijama u vodnjanskoj župnoj crkvi sv. Blaža, kao plod pedesetogodišnjeg truda i rada mons. Jelenića s osamdesetak znanstvenika i stručnjaka i više znanstvenih institucija.

Crkva sv. Blaža u Vodnjanu

Djelo prvi put na jednom mjestu multidisciplinarno sabire obrađen pristup „vodnjanskom fenomenu“ relikvija u povijesnom kontekstu, životopise neraspadnutih tijela svetih, više preglednih klasifikacijskih popisa, umjetničku vrijednost relikvijara i drugih pratećih materijalnih ostataka, pregled nastanka i djelovanja Zbirke sakralne umjetnosti župne crkve svetog Blaža u Vodnjanu te prijedloge za suvremeno uređenje „svetišta“ potrebna za adekvatni smještaj svih predmeta.

Jedinstvena zbirka na svijetu

Stjecajem povijesnih okolnosti u Vodnjanu se od 1818. nalazi enormno velik broj relikvija svetaca, i to iz čitavog područja negdašnjega Rimskog Carstva, u rasponu od 2700 godina. Autor je uvjerenja da se u Vodnjanu nalazi jedinstvena zbirka relikvija na svijetu uopće, osobito iz razloga što je od 300 svetaca 266 živjelo prije raskola 1054. godine. „U savjesti smo ovom monografijom osjetili dužnost obznaniti to jedinstveno čudo u svijetu – miraculum mundi – današnjim i budućim naraštajima. Sveci su svjedoci čovjekove preobrazbe“, objašnjava razloge nastanka monografije njezin autor koji kao župnik djeluje u Vodnjanu od 1972. do umirovljenja 15. kolovoza ove godine.

Svećenik Porečke i pulske biskupije, župnik Marijan Jelenić uložio je gotovo pedeset godina neumorna rada, uza sve župničke poslove, na polju čuvanja sakralne baštine i očuvanja te prezentacije relikvija, jer nakon otvaranja sarkofaga prenesenih iz Venecije malo tko je išta znao o tome, svjedoči nam sada biskup Ivan Milovan. Pokazala se neodgodiva potreba kanonske rekognicije, inventarizacije, katalogizacije, zaštite i primjerena izlaganja te gotovo skrivene baštine.

Kanonik Jelenić i sv. Nikoloza Bursa / Arhiva Župe Vodnjana / D. Dragosavac

Kako su relikvije preseljene u Vodnjan iz Venecije

Povijest vodnjanskih relikvija počinje 1818, kada nakon izgradnje crkve sv. Blaža u Vodnjanu slikar i kolekcionar Gaetano Gressler donosi zbirku umjetnina i relikvija iz Venecije. Naime, u povijesnom previranju potaknutu Francuskom revolucijom 1789. Gressler počinje otkupljivati i sakupljati relikvije i umjetnička djela iz venecijanskih crkava vjerojatno pod neposrednom opasnošću da će one biti otuđene i predane Napoleonovoj soldateski koja 1796, sedam godina nakon revolucije, dolazi na Apeninski poluotok. Gressler relikvije prvo odnosi u jednu venecijansku vilu, a nakon toga dogovara njihov prijenos u Vodnjan. Napoleonov poraz  1814/1815. poklapa se s vremenom kada se u bečkom kongresu podupire slavni kipar Canova kao papin savjetnik da se otuđene relikvije i umjetnička djela vrate u Italiju. Tek 1818. dolazi pak do Gresslerova preseljenja u Vodnjan.

Vodnjan je očuvao srednjovjekovni urbanistički izgled s nekoliko glavnih ulica i vijugavim sporednim prolazima, s palačama od kojih nekoliko s gotičkim i renesansnim detaljima i crkvama, od kojih je najveća župna crkva sv. Blaža, izgrađena 1760–1850. na mjestu prijašnje. Gradnju crkve koja je trajala više od četrdeset godina građani i gradska vlast uložili su trinaest tisuća zlatnih dukata i deset godina dobrovoljnih priloga stanovništva. Veličinom tlocrta i kupolom visokom 25 metara, župna crkva sv. Blaža najveća je u Istri. Ona je i crkva s najvišim zvonikom (61 m).

Crkva posjeduje vrijedan inventar, djelomično prezentiran javnosti u Zbirci koja je sastavni dio sakralnog objekta. Sveta tijela izložena su u tamnom prostoru iza glavnog oltara posvećena svetom Blažu u posebnim mikroklimatskim komorama. Riječ je o svetoj Nikolozi Bursa, sv. Ivanu Oliniju, sv. Leonu Bembu i sv. Pavlu, nadbiskupu carigradskom.

U istom prostoru čuva se još nekoliko neraspadnutih dijelova svetaca. Tako posjetitelji mogu vidjeti neraspadnuti dio torza svetog Sebastijana, neraspadnuto stopalo svete Barbare, prst svetog Antuna opata i svetog Bazilija.

No donedavno sve je bilo ugroženo, originalne škrinje u kojima su se tijela nalazila bila su u očajnom stanju. Prepune bacila, prašine i prljavštine, a tijela su stotinama godina ostala neobjašnjivo sačuvana. Prema uputama dr. Nazarena Gabriellija, koji je 1997. boravio u Vodnjanu, teškom mukom mons. Marijan Jelenić dao je izraditi posebne škrinje u kojima su danas tijela svetaca sigurna od bakterija i vanjskih utjecaja.

Dopuštenjem biskupa Porečke i pulske biskupije mons. Ivana Milovana 2009. prišlo se i opsežnoj znanstvenoj interdisciplinarnoj analizi relikvija, odnosno koštanih ostataka. Riječ je o pionirskom istupu jer slična se istraživanja najčešće orijentiraju samo na ostatke jednog sveca ili pak nekoliko kostiju ili na mumificirane ostatke pojedinog sveca. Ovdje je riječ o znanstvenoj analizi mnoštva relikvija koja je za cilj, među ostalim, imala i pridruživanje relikvija po osobnoj pripadnosti u odnosu na zatečeni popis s devetnaest imena svetaca.
Istraživanje je započelo radiološkim metodama od kojih je izabran način snimanja CT koji je odredio naš vrhunski stručnjak iz područja konzervacije i restauracije umjetnina Frane Mihanović iz Splita.

Zapanjujući znanstveni rezultati

Prema njegovim riječima potpuno je iznenađenje bilo da su unutar lubanje našli tvari. S obzirom na iskustva i literaturu o snimanjima mumija, na primjer Tutankamon je sniman CT-om, ističe Mihanović. Oni su svi imali praznu lubanju i ugrađenu cjevčicu kroz nazalni sinus, tako da je taj dio mozga bio evakuiran iz glave, i ostali unutarnji organi su kod svih mumija evakuirani, a onda je procesom isušivanja mumificirano tijelo. „Kad je snimanje krenulo prema zdjelici, naišli smo na dušnik, ostatke suhog srca, plućnih krila, crijeva“, kaže Mihanović.

Relikvije su bile u neadekvatnim uvjetima i jednostavno su vapile da budu znanstveno obrađene, navodi Šimun Anđelinović, predstojnik Zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju splitskog KBC-a. Podsjetio je da je u jednom sanduku zatekao 670 kosturnih ostataka, neselektiranih i nekatalogiziranih svetaca u tri pregrade. Problem je bio, dodao je, i u tom što su sveci potjecali iz različitih dijelova svijeta pa nisu bili, kao što je to slučaj kod iskopavanja, u jednom surječju, a bili su različite očuvanosti i iz različitih priča.

Znanstvenici su potvrdili da za sv. Nikolozu Bursa i sv. Ivana Olinija, možemo govoriti o očuvanim tijelima, dok je kod sv. Leona Bemba i sv. Pavla, nadbiskupa carigradskog, riječ o skeletima.

Monografija Sanctuarium Adignani

Riječ je o prvom znanstvenom prikazu takva mnoštva relikvija u svijetu, svetaca koji dolaze iz razdoblja od 1500 godina i s područja cijeloga Rimskoga Carstva. Što je posebno važno, sva su istraživanja rađena neinvazivnim metodama. Rezultati istraživanja predstavljeni su na brojnim znanstvenim skupovima i objavljeni u uglednim znanstvenim časopisima.

Svećenik Marijan Jelenić (84) na blagdan Velike Gospe oprostio se sa župljanima i otišao je u mirovinu. Na prvi dan mirovine sjedeći s don Marijanom, kako ga župljani zovu i građani Vodnjana, pripovijeda kako se u Vodnjanu nije umorio i sa smiješkom dodaje „ako bih trebao biti još sto godina, meni bi bilo zanimljivo“.

 „Valjda mi je Duh Sveti dao svu tu snagu i upornost. Velika je to stvar imati takvu baštinu i brinuti se o njoj. Moja ideja o posebnoj kripti još je u meni živa, a aneks o dogradnji Muzeja uz crkvu postoji.” Zaključio je naš razgovor riječima kako relikvije treba primjereno i sigurno izložiti i kako ljudi u Vodnjanu trebaju naći mjesto za duhovno i tjelesno zdravlje.

Iako Vodnjan ima slavnu prošlost, godinama je bio gotovo zaboravljen. Ulice su često u sumrak prazne. Možda uz poznato maslinovo ulje s Vodnjanštine, proslavljeno diljem svijeta, priče koje pripovijedaju gradske palače i brojne mjesne crkve ponovno ožive. Jedinstvene su šetnje u ruralnome ugođaju uz kažune i suhozide, gdje se skrivaju ostaci antičkih bazilika, uz more. Možda se ostvari i san o kripti don Marijana Jelenića, koji je zasad ostao u tom gradu radeći i pišući jer mnogo toga, kako je rekao, htio bi učiniti dok može.